Download Don DeLillo - Bijela Buka PDF

TitleDon DeLillo - Bijela Buka
File Size932.8 KB
Total Pages159
Document Text Contents
Page 2

2

Don DeLillo

Bijela buka

White Noise 1985.

( nagrada "National Book Award (Fiction)";
"National Book Critics Circle Award" finalist )

Page 79

79

Krylon, Rust-Oleum, Red Devil.
U zoru smo stigli u Iron City. Stanice za provjeru bile su postavljene na svim izlazima s

autoputa. Pripadnici državne policije i Crvenog križa dijelili su šapirografirane upute o
centrima za evakuaciju. Pola sata kasnije našli smo se s pedeset drugih obitelji u napuštenoj
karate dvorani na najvišem katu četverokatnice u glavnoj ulici. Nije bilo ni kreveta ni stolaca.
Steffie je odbila skinuti masku.

Do devet u jutro dopremili su nam zalihu zračnih madraca, nešto hrane i kave. Kroz
prljave prozore vidjeli smo grupu školske djece u turbanima, pripadnike lokalne zajednice
Sikha, s transparentom na kojem je rukom bilo napisano: IRON CITY ŽELI
DOBRODOŠLICU IZBJEGLICAMA. Nama nije bilo dopušteno napuštati zgradu.

Na zidu dvorane bilo je u veličini plakata naslikano šest udarnih površina ljudske ruke.
U podne glasine su preplavile grad. Na konopcima su iz vojnih helikoptera spušteni

tehničari da bi nasadili mikroorganizme u površinu toksičnog oblaka. Ti organizmi su bili
genetičke rekombinacije s ugrađenim apetitom za određene toksične uzročnike u Nyodene D.
Oni će doslovce konzumirati nadimljući oblak, pojesti ga, razbiti, razgraditi.

Ova začudna novost, tako nalik nečemu što bi se moglo pročitati u časopisima kao što su
National Enquirer ili Star, donijela nam je osjećaj umora i nezadovoljavajuće zasićenosti koju
čovjek osjeća nakon prežderavanja brzom hranom. Tumarao sam prostorijom kao što sam to
činio i u skautskoj baraci i kretao se od jednog razgovornog čvora do drugoga. Čini se da
nitko nije znao kako grupa mikroorganizama može pojesti dovoljno otrovnog materijala da s
neba izbriše tako gust i golem oblak. Nitko nije znao što bi se moglo dogoditi s toksičnim
otpadam kad jednom bude pojeden ili s mikroorganizmima kad završe s jelom.

Svuda u sobi djeca su izvodila glumljene karate udarce. Kad sam se vratio u naš dio,
zatekao sam Babette samu, umotanu u šal. Plela je kapu.

"Ne sviđa mi se ovo najnovije govorkanje", rekla je.
"Misliš da je to nemoguće? Misliš da nema izgleda za to da bi hrpa mikroorganizama

mogla izjesti svoj put kroz toksični fenomen?"
"Naprotiv, mislim da postoje svi izgledi za to. Uopće ne sumnjam da imaju te male

organizme upakirane u kartonske kutije s plastičnim poklopcima prozirnim poput punjenja za
kemijske olovke. To je ono što me brine."

"Samo postojanje organizama načinjenih s određenom namjenom."
"Same zamisli, samog postojanja, te čudovišne domišljatosti. U jednu ruku potpuno sam

zadivljena. Nevjerojatna je i sama pomisao da postoje takvi ljudi koji mogu stvoriti takve
stvari. Mikrobe oblakoždere ili što već. Nema kraja iznenađenjima. Sva čuda koja su još
preostala su mikroskopska. No, s time bih još i mogla živjeti. Plaši me jesu li sve domislili do
kraja?"

"Opsjedaju te maglovite slutnje", rekao sam.
"Osjećam da oni pobuđuju praznovjernu stranu moje prirode. Svaki napredak je sve lošiji

od prethodnog jer pobuđuje sve veći strah u meni."
"Strah od čega?"
"Od neba, od zemlje, ne znam od čega."
"Što je veći znanstveni napredak to je primitivniji strah."
"Zašto je tako?" rekla je.
U tri sata poslije podne Steffie je još uvijek nosila zaštitnu masku. Hodala je duž zidova,

par blijedozelenih očiju, oštroumnih, uznemirenih, tajnovitih. Promatrala je ljude kao da oni
ne mogu osjetiti da ih promatra, kao da maska zapravo prikriva njezine oči, a ne da ih ostavlja
izloženima. Ljudi su mislili da igra nekakvu igru. Namigivali su joj, pozdravljali je. Znao sam
da će proći još najmanje jedan dan prije nego se osjeti dovoljno sigurnom skinuti to zaštitno
sredstvo. Ona je ozbiljno shvaćala upozoravanja, a opasnost je poimala kao stanje kojem
previše nedostaju detalji i jasnoća da bi ga ograničili određenim mjestom i vremenom. Znao
sam da ćemo jednostavno morati čekati da zaboravi glas preko megafona, sirene, noćnu
vožnju kroz šumu. U međuvremenu su maska i izraz očiju iskazivali njezin doživljaj tih
epizoda napetosti i poziva na uzbunu. Kao da ju je to približavalo stvarnom doživljavanju
svijeta, izoštravalo njezina osjetila na toj vjetrometini.

Page 80

80

U sedam uvečer je neki čovjek počeo polako koračati prostorijom noseći maleni televizor
u rukama. Dok je hodao držao je govor. Bio je u srednjim godinama ili stariji, uspravnog
držanja i jasnih očiju s krznenom kapom spuštenih naušnjaka. Nosio je televizor udaljen od
tijela visoko u zraku i dok je hodao i govorio nekoliko se puta okrenuo oko sebe da bi svima
pokazao prazni ekran.

"Nema ništa na programu," govorio nam je. "Ni slike ni riječi. Nema filmskih zapisa,
nema izvještaja s mjesta događaja. Zar se stvari poput ove zbivaju tako često da više nikog
nije briga? Zar ti ljudi ne znaju kroz što smo mi sve prošli? Doživjeli smo smrtni strah. Još
uvijek se bojimo. Ostavili smo svoje domove, vozili se kroz mećave, vidjeli oblak. To je bila
smrtonosna prijetnja, točno iznad naših glava. Zar je moguće da nitko ne želi emitirati
prikladnu reportažu o takvom događaju? Pola minute, dvadeset sekundi? Zar nam poručuju da
je to beznačajno, da je to sitnica? Zar su toliko bešćutni? Zar su im već postali dosadni
izljevi, zagađenja i otpadi? Zar misle da je ovo naprosto televizija? Ionako već ima previše
televizije - čemu onda prikazivati još više? Zar ne znaju da je ovo stvarno? Zar ne bi ulice
morale biti preplavljene kamermanima i tonskim snimateljima i reporterima? Zar ne bismo mi
morali vikati na njih kroz prozor, 'Pustite nas na miru, već smo dovoljno propatili, gubite se
odavde s tim svojim podlim, nametljivim instrumentima.' Moraju li imati dvije stotine mrtvih
i neviđenu sliku katastrofe prije nego što će doći hrpimice na takvu lokaciju u svojim
helikopterima i službenim limuzinama? Što bi se uistinu moralo dogoditi da bi gurali svoje
mikrofone prema našim licima i lovili nas do ulaznih vrata u naše domove, kampirali na
našim travnjacima, stvarali uobičajeni medijski cirkus? Zar nismo zaradili pravo na prezir
njihovih idiotskih pitanja? Samo nas pogledajte na ovome mjestu. Mi smo u karanteni. Kao da
živimo u srednjem vijeku i imamo lepru. Ne žele nas pustiti odavde. Ostavljaju hranu na kraju
stepenica i odšuljaju se na sigurno. Ovo je najužasnije doba u našim životima. Sve što volimo
i za što smo se mučili - ozbiljno je ugroženo. A mi se osvrćemo i ne nalazimo odgovor
službenih medijskih organa. Zračni toksični fenomen je strašna stvar. Naš strah je golem. Čak
i ako nije bilo velikih ljudskih žrtava, zar ne zaslužujemo bar malo pozornosti zbog naše
patnje, ljudske brige, strave? Zar strah ne predstavlja vijest?"

Aplauz. Izljev do tada suzdržanog vikanja i pljeskanja. Govornik se još jednom polagano
okrenuo pokazujući publici mali televizor. Kad je dovršio okret bio je licem u lice sa mnom,
udaljen svega nekoliko inča. Ukazala se promjena na njegovom vjetrom išibanom licu, lagana
smetenost, šok zbog neke nevažne činjenice koja je izmakla kontroli.

"Ovo sam vidio već prije," rekao mi je.
"Što ste vidjeli već prije?"
"Vi ste stajali tamo, ja sam stajao ovdje. Poput skoka u četvrtu dimenziju. Vaša slika

nevjerojatno oštra i jasna. Svjetla kosa, isprane oči, nos lagano ružičast, neodređena usta i
brada, ten znojnoga tipa, prosječne čeljusti, spuštena ramena, velike ruke i stopala. Sve se to
dogodilo već ranije. Psikanje dima iz lule. Sićušne dlake koje vam rastu iz pora. Taj identični
izraz vašeg lica."

"Kakav izraz?" rekao sam.
"Progonjen, pepeljasto siv, izgubljen."
Prošlo je devet dana prije nego što su nam rekli da se možemo vratiti kući.

3 DYLARAMA

22

Supermarket je pun starijim ljudima koji djeluju izgubljeno između blistavih metalnih
živica. Neki ljudi ne mogu dosegnuti gornje police, neki su zapriječili prolaz svojim kolicima,
neki su nespretni i reagiraju sporo, neki su zaboravni, neki zbunjeni, neki tumaraju i mrmljaju

Page 158

158

sredovječni, stariji, noseći sklopive stolce za plažu koje bi na nadvožnjaku rasklapali i
stavljali na pločnik, ali i mlađi parovi, ruku pod ruku na ogradi, pogleda usmjerenih na zapad.
Nebo je nadomještavalo sadržaj, osjećaje, ushit životne priče. Vrpce boja u visini ponekad su
se rastavljale na sastavne dijelove. Bilo je oblaka nalik tornjićima, svjetlosnih oluja, zraka
svjetlosti koje su nježno padale. Teško je shvatiti kako smo se zbog toga trebali osjećati. Neki
se ljudi boje zalaska sunca, neki su odlučni u svom zanosu, ali većina nas ne zna kako bi se
osjećala, spremni smo izabrati ili jedno ili drugo. Kiša nije bila prepreka. Kiša je donosila
stupnjevane prizore, predivne pokretne nijanse. Stizalo je još više automobila, ljudi su klipsali
uz strminu. Teško je opisati duh tih toplih predvečerja. U zraku se osjećalo iščekivanje, ali ne
i pretpostavljeni ljetni žamor gomile u kratkim rukavima, ne igra u pijesku s utvrđenim
pravilima izvedenim iz povijesti predvidljivih reakcija. To je čekanje bilo povučeno u sebe,
nejednako, gotovo odstupajuće i stidljivo, upućeno tišini. Što smo još osjećali? Svakako je
bilo strahopoštovanja, sve je bilo strahopoštovanje, prerastalo je sve prijašnje kategorije
strahopoštovanja, ali nismo bili sigurni promatramo li iz divljenja ili bojazni, nismo bili
sigurni što zapravo gledamo ili što to znači, nismo bili sigurni je li to stalno, razina iskustva
na koje ćemo se postupno prilagoditi, u koje će se naša nesigurnost s vremenom uklopiti ili
jednostavno neobičnost atmosferskih prilika koja će uskoro proći. Sklopivi stolci su se
rastvarali naglim trzajima, starci su sjedali. Što se moglo reći? Zalasci sunca su oklijevali,
oklijevali smo i mi. Nebo je bilo čarobno, moćno i ukrašeno. Tu i tamo nadvožnjakom bi
prošao pokoji automobil, krećući se polagano, smjerno. Ljudi su u sve većem broju stizali
usponom, neki u invalidskim kolicima, iskrivljeni bolešću, oni koji su se brinuli za njih bili su
nisko pognuti kako bi ih izgurali na vrh padine. Nisam znao koliko je hendikepiranih i
nemoćnih ljudi u gradu dok topla sumračja nisu privukla gomile na nadvožnjak. Automobili
su brzali ispod nas dolazeći sa zapada, iz smjera nagomilanog svjetla, i mi smo ih gledali kao
da ćemo na nekom od njih ugledati znak, kao da su na svojim obojenim površinama nosili
neki ostatak sunčeva zalaska, jedva zamjetni sjaj ili tanki sloj razotkrivajuće prašine. Nitko
nije uključivao radio ili podizao glas više od šapta. Nešto zlatno je sipilo, mekoća pridodana
zraku. Bilo je ljudi u šetnji s psima, bilo je djece na biciklima, čovjek s fotoaparatom i
teleobjektivima, svi u iščekivanju trenutka. Nedugo nakon što bi pala tama, a insekti vrištali u
toplini, polako bismo se počeli razilaziti, stidljivo, uljudno, automobil za automobilom,
rekonstruirani u vlastitu razdvojenu i obranjivu osobnost.

Ljudi u Mylex odijelima su još uvijek bili na našem području, sa žutim njuškama,
skupljajući svoje užasne podatke, usmjeravajući svoje infracrvene naprave prema zemlji i
nebu.

Dr. Chakravarty je želio razgovarati sa mnom, ali ja sam se namjerno držao podalje. Bio
je znatiželjan saznati kako napreduje moja smrt. Zanimljiv slučaj, možda. Htio me ponovno
natjerati u uređaj za slikanje gdje se nabijene čestice sudaraju, pušu visoki vjetrovi. Ali, ja
sam se bojao uređaja za slikanje. Bojao sam se njegovih magnetskih polja, njegovog
kompjutoriziranog nuklearnog pulsa. Bojao sam se onoga što zna o meni. Ne javljam se na
telefon.

Razmjestili su police u samoposluživanju. To se dogodilo jednog dana bez ikakva
upozorenja. Među redovima polica vladala je borba za prevagom i panika, malodušnost se
očitavala na licima starijih kupaca. Hodali su u djelomičnom transu, zaustavljali se i ponovno
kretali, gomila dobro odjevenih spodoba zaleđenih u redovima polica, nastojeći raskrinkati
obrazac, razaznati poveznu logiku, nastojeći zapamtiti gdje su vidjeli obogaćeno mlijeko.
Nisu uviđali razloge za promjenu, nisu u tome nalazili nikakav smisao. Jastučići za ribanje
bili su sada sa sapunima, začini raštrkani. Što su bili stariji žena ili muškarac, to su bili više
njegovani i pažljivije obučeni. Muškarci u Sansabelt širokim hlačama i svijetlim pletenim
majicama. Žene su odavale njegovan i pedantan izgled, zračile su samosviješću, pripravne za
kakvo uzbudljivo zbivanje. Skretali bi u pogrešne redove, zavirivali među police, ponekad se
naglo zaustavili, pa bi se druga kolica sudarala s njima. Samo je generička hrana ostala gdje je
bila, bijela pakiranja s jednostavnim natpisima. Muškarci su se služili popisima za kupovinu,
žene nisu. Vladala je atmosfera lutanja, besciljnosti i progonjenosti, ljudi blagih naravi bili su
dovedeni do ruba. Pozorno su ispitivali sitni tisak na paketima umorni od novih razina

Page 159

159

prijevare. Muškarci su tragali za otisnutim datumima, žene za popisima sastojaka. Mnogi su
se mučili s čitanjem. Nejasna slova, izblijedjele slike. Među razmještenim policama, u huci
prostora, u nedvojbenoj i nemilosrdnoj činjenici svoga propadanja, pokušavali su pronaći
izlaz iz sveopće pomutnje. Ali, na kraju i nije bilo važno što su vidjeli ili su mislili da su
vidjeli. Blagajne su bile opremljene holografskim čitačima koji su mogli razaznati binarnu
tajnu svakog artikla, nepogrešivo. To je bio jezik valova i isijavanja ili kako mrtvi razgovaraju
sa živima. A, tu čekamo svi zajedno, bez obzira na godine, s našim kolicima ispunjenima
robom jarkih boja. Sporo pomičući red, ugodni jer nam ostavlja vremena bacili koji pogled na
tabloide izložene na polici. Priče o nadnaravnom i izvanzemaljskom. Čudotvorni vitamini,
kure protiv raka, rješenja za pretilost. Predaje o slavnima i mrtvima.

Similer Documents