Download Suvremena filozofija 1 -pitanja PDF

TitleSuvremena filozofija 1 -pitanja
File Size299.4 KB
Total Pages43
Document Text Contents
Page 1

SUVREMENA FILOZOFIJA

I.

1. Što znači kriza filozofije nakon Hegela?

• … Filozofi u razdoblju neposredno nakon H prvi su filozofiju kao takvu doveli u krizu i

pred dilemu koja će u svojoj težini biti shvaćena tek u jednoj ili dvije generacije kasnije,

razdoblje ovdje prikazano možemo označiti kao početak posvemašnje i bitne krize

filozofije koja traje do danas a filozofi o kojima je ovdje riječ otkrivači su pa čak i

poglaviti tvorci ove krize…

• …zajednički temelj svih ovih uočljivih crta jest slom idealističke metafizike, a H sustav

apsolutnog idealizma predstavlja vrhunac i ispunjenje idealističke metafizike…

• Na H filozofiju nisu se okomila samo pozitivistička i ostale duhovne orijentacije druge

polovice devetnaestog stoljeća nego i ona direktno proizašla iz H učenja kritika

mladohegelovaca.

2. Koje su posljedice toga da se u 19. st., uglavnom govori o politici i kakvog to utjecaja

ima na poimanje filozofije?

• U Feuerbachovu filozofiranju jasno se vidi da osnovni interes kritike i nije filozofija,

nego da leži u području politike i da je cijeli napor mišljenja na kraju usmjeren

prvenstveno na zadobivanje mogućnosti djelatnog zahvata u suvremeno političko

događanje. «Humanizam» naime nije teorija, filozofija ili znanost o čovjeku, nego

religija čovjeka koja se realizira u državi i sada politika, odnosi među ljudima postaju

nova religija, odnosno praktično opovrgavanje religije, država postaje pojam svih

realnosti odnosno najviše biće. I ovaj obrat filozofije u politiku, karakterističan za veći

dio ovog razdoblja, možemo također razumjeti kao rezultat metodologijski ishitrenog

pokušaja destrukcije filozofije kao takve.

• 19. stoljeće je između ostaloga stoljeće politike. Nakon francuske revolucije,

napoleonskih ratova i privremene restauracije u Europi jačaju političke borbe koje

rezultiraju trajnim turbulentnim prilikama. Osnovni je sadržaj tih borbi sukob različitih

likova liberalizma i nacionalizma s konzervativnim snagama. Do kraja stoljeća europski

politički krajobraz bit će potpuno izmijenjen, osi novih nacionalnih država, republike i

parlamentarne monarhije i uopće liberalna demokracija zamijenit će dotadašnje

aristokracije, a političke zajednice bit će transformirane u kapitalističko građansko

društvo. Filozofija će različito od svog uobičajenog držanja biti u ove borbe i

1

Page 21

Generalno možemo reći -- da je egzistencijalizam neko vrijeme pružao odgovore čovjeku, na

pitanja iskrsla nakon 2. svj. rata; ovaj pravac je postao modom, načinom življenja, književnosti,

komuniciranja... da bi na kraju našao rješenje problema egzistencije u marksizmu. Tako je na

kraju našao mjesto i u povijesti filozofije: kao filozofija koja je jednom nudila rješenja u

svjetskopovijesno shvaćenom besmislu života herojskim pristankom na taj besmisao (Camus).

- Filozofija se od početaka sabirala oko zajedničke naravi (physis) bića, oko onog

bićevitog (idea), ili oko bitstva, biti (ousia, essentia). Pojedinačno biće, ako odgovara,

svojoj biti mišljeno je kao ozbiljenost, zbiljnost esencije (actus essentiae) ili

egzistencija. Metafizička tradicija, do Hegela, na osnovi primata esencije na

egzistencijom i time vođene uniformne izgradnje svijeta (prirodnog, čovječjeg i

božanskog) ''zaslužna'' je za shvaćanje čovjeka kao definiranog među bićima- što se

očitovalo i u načinu što-pitanja o čovjeku, koje je istovijetno pitanju o stvarima. Nakon

izgradnje Hegelova filozofskog sustava, apsolutnog duha, zamjera mu se, između

ostalog, supstancijalno shvaćanje objektivno duhovnog bitka (prava, morala,

građanskog društva i političke države), individuum je uvučen u ono općeduhovno i kao

akcidens duhovne supstancije deduciran je iz nje. Zato dolazi do suprostavljanja—

nastavljanju esencijalističke filozofijske izgradnje života i svijeta, a pogotovo stalnom

izgrađivanju posebnih metafizičkih instancija između pojedinca i božanskog bitka.

- Navedenome se usprotivio Kierkegaard u 19.st., a slijedili ga Gabriel Marcel i Karl

Jaspers u 20. stoljeću.

- Naznake njihove filozofije:

Najprije valja doprijeti do samog pojma čovječje pojedinačne egzistencije; vratiti se

dublje k sebi, ka puko pojedinačnoj, faktičnoj, jednokratnoj, konačnoj, smrtnoj, svagda

mojoj samoodgovornoj egzistenciji; no takva egzistencija ne smije se shvatiti kao neka

subjektivnost u svijetu subjektivnog iskustva, u razlici spram objektivno postojećeg

svijeta i znanja, niti kao uronjenost u svakodnevlje, konformizam etc.

Tako od svekolikog ''normativizma'', ''oslobođeni'' pojedinac sebe zatiče u različitim

stanjima i izuzetnim ''raspoloženjima'' tjeskobe, brige, dosade, sjete, napuštenosti,

besmisla etc. U svemu tome javlja se značajan moment- većina tih ''egzistencijala'' ne

zatvara pojedinca u životni okoliš već suprotno, otvara mu okružje do egzistencijalno

''obojenog''- ''svjetskog stanja''. Naime, u slomu svekolikog svjetskog smisla zbiva se

''duhovni'' skok k onome nadsvjetskom, transcedentnom. Javlja se slutnja da se tek

21

Page 22

njime može dobiti izvornog sebe. Pitanje je sada- kako se očituje ono transcedentno-

kao tradicionalno kršćanski interpretirano osobno božanstvo (Kierkegaard, Marcel), kao

apsolutna transcedencija ili ono ono obuhvatno (Jaspers) ili ''transcedens naprosto''-bitak

sam (Heidegger).

- Jaspers - pripada skupini filozofa začetnika i nositelja ''uskrsle metafizike'' 20.

stoljeća. Sam je filozofiju (svoju) imenovao filozofijom egzistencije, upućujući na

Kierkegaarda kao svog prethodnika; smatrao da je za fil. obrat, nakon antičkog čuđenja

i Descartesove dvojbe, nužno uvesti dublje, prožimajuće načelo filozofiranje-

egzistencijalnu potresenost. Dok se čuđenje i dvojba javljaju u čovjekovu odnosu

spram svijeta, potresenost nastaje u ponekad osviještenim egzistencijalnim ''graničnim

situacijama'', kao što su borba, susret sa smrću itd. Čovjek u takvom stanju traži

izbavljenje kroz svoje religije, filozofija, pak, nije put izbavljenja ali je traganje za

''pravim bitkom'', koji sve prožimlje i iz čega sve proizlazi. No, traženi bitak nije onaj

koji se unutarsvjetski razdvojio u subjekt i objekt i koji stoga nije ni prava cjelina bitka,

ni nepredmetni ''bitak sam''. J. pokušava unutar filozofije egzistencije sabrati i sve

filozofeme stare i novovjeke filozofije: individualnu empirijsku opstojnost (Dasein)

čovjeka, svijest uopće prisutnu u svim individualnim svijestima, duh kao unutrašnjost u

kojoj čovjek razumije sebe kao ozbiljenu pojedinačnost i kao svjetovnu cjelinu, svijet

kao predmetni korelat svijesti i koji kao ideja nikada ne može biti opredmećen i

omeđen, te ono za što je nužan duhovni skok iz prethodnih ograničenja onog

obuhvatnog- egzistenciju i transcedenciju. Egzistencija je više od pukog individualnog,

subjektivnog, tjelesno-duševnog, ovdje i sada, postojanja- ona je duhovno stanje

samobitka u svjetskoj situaciji, ali kojom je čovjek ukorijenjen u onome što nadilazi sva

ograničenja svijeta, pa i njegovo vlastito, i spram kojega svagda ima egzistencijalni

(čime svoje postojanje nadilazi), manje ili više osvješten poriv. Tada se u svojoj istini

otkriva kao ono transcedentno. S obzirom na unutarsvjetske transcedentnosti u odnosu

na imanenciju svijesti, ona je transcedencija svih transcedencija ili obuhvatno svega

obuhvatnoga. Metafizika je ''pismo šifara'', ''bitka samoga'', dostupna samo našoj

egzistencijalnoj nastrojenosti, a ''sposobnost'' kojom stupamo u dodir s onim

transcedentnim, prema J. je um. Nema neposrednog puta do božanstva; ono se očituje

tek u šiframa, govori nam samo u šiframa; ako ne putem mistične ekstaze, tek putem

šifara sudjelujemo u božanstvu. ''Šifra'' je jezik i oblik postojanja transc. u svijetu- šifre

u prirodi, umjetnosti, filozofiji, znanosti itd.

22

Similer Documents